, 01.01.1970. 00:00

Okrugli stol: Postoji li u Hrvatskoj psihotronički film?

Filmski publicist Michael Weldon definirao je psihotronički film kao film s ruba, često jakog žanrovskog opredjeljenja, snimljen za vrlo mali budžet. Sinonima i nerazumijevanja tih kategorija u domaćem je filmu i publicistici mnogo. Uvriježilo ih se sve zajedno pogrdno nazivati trash, iako jasna distinkcija postoji: niti su svi drive-in i B-filmovi trash, niti je on ujedno i camp, a niti je svaki pornografski naslov ginekološka ekskurzija u neukus. Estetizacija rubnog često upada u svjetonazorski svijet grešnoga zadovoljstva, iako je, primjerice, camp već pokazao svoju političnost i društvenu vrijednost. Zašto se ta margina često smatra za oznaku kakvoće? Je li u Hrvatskoj moguće da mladi redatelj poput Petera Jacksona krene od filma kakav je Bad Taste i završi u epskim ekranizacijama Tolkiena? Zašto je hrvatske filmaše tako teško natjerati “na rub”? Zbog čega lezbijsko milovanje u Sedlarovoj Agoniji izaziva skandal, dok se prva kopija Maycugove Oaze uništava sudskom odlukom? Koliko je hrvatska kritika i kultura spremna uvažiti taj moderni (ne)estetički koncept i prepustiti se emotivnom zagrljaju kultnog filma, čiju vrijednost definira publika? Tko su naši redatelji koji su se odvažili prijeći određene konvencije?